OTETA I OKUPIRANA ZEMLJA

Palestina je danas u potpunosti okupirana muslimanska zemlja. Na njenom većem dijelu egzistira cionistička tvorevina Izrael.Graniči sa Libanom, Sirijom, Jordanom, Egiptom i Sredozemnim morem, a ima i izlaz na Crveno more. Palestina je jedno od strateški i povjesno najznačajnijih i ujedno najsvetijih mjesta na svijetu. Judaizam i hrišćanstvo začeti su tamo, a treće sveto mjesto muslimana je u Bajtu-l-Makdisu (Jerusalemu), glavnom gradu Palestine. Palestina je iz ovih razloga vijekovima centar sukoba velikih imperija. Osvajali su je Jevreji, Babilonci, Asirci, Perzijanci, Aleksandar Makedonski, Rimljani i konačno muslimani, pod čijom je upravom najduže i bila, sve do 1918., s izuzetkom krstaške okupacije od 1099. do 1187.god. Ime Palestina nosi od 12. stolje?a prije rođenja Isa a.s., a ranije je bila poznata pod imenom Ardu Kanaan (zemlja Kanaana); što se odnosi na Kanaane odnosno Arape koji su živjeli od 5000. do 3000. godine p.n.e. Palestina je nosila naziv Zemlja Kanaana oko 3000 godina. Onda je u 13. stoljeću p.n.e. na jug Palestine doselio palestinski narod, porijeklom sa ostrva Krita u Egejskom moru. U toku pola stoljeća od dolaska Palestinci su osvojili sve dijelove oko sebe i nazvali ih Palestina. Miješali su se Arapima i postali dio njih. Vladanje Palestinaca je trajalo do formiranja Davudove a.s. kraljevine 850. godine p.n.e. Nabuhazuassar je 586. godine p.n.e. osvojio Palestinu, srušio je Al-Quds (Jerusalem) i poslao 50.000 Jevreja zarobljenika u Babilon, a Palestina je postala Babilonska pokrajina. U Palestini ima puno svetih mjesta, ona najvažnija za muslimane su Al-Aqsa i Ibrahimova džamija, a za kršćane to je crkva al-Kijama i Al-Mahd. Između 1800. i 1500. godine p.n.e. narod poznat kao Hebreji ili Izraelci (po poslaniku Jakubu ili Israilu / Izrailu, čiji su oni potomci) napuštaju Mezopotamiju i naseljavaju Kanaan. Odatle su neki iselili u Egipat da bi ih nakon dužeg robovanja pod egipatskim faraonima u Palestinu ponovo poveo Musa, a.s., oko 1200. god. p.n.e. Nekih 200 godina Hebreji su se borili protiv drugih naroda Kanaana i susjednih zemalja. Među njihovim neprijateljima bili su i Filistejci po kojima je Palestina dobila ime. Do uspostave Davudovog (Davidovog) kraljevstva oko 1000. god. p.n.e. sa sjedištem u Jerusalemu, Izraelci su bili organizovani u dvanaest plemena. Davuda je naslijedio njegov sin Sulejman, a.s., koji je podigao prvi hram i u čije doba su Izraelićani bili na vrhuncu svoje moći. Umro je oko 922. g. p.n.e. Nakon Sulejmana izraelićanska država se dijeli na sjevernu državu Izrael i južnu Judu sa sjedištem u Jerusalemu. Po ovoj posljednjoj Hebreji su prozvani Židovima. Pod muslimanskom vlašću Palestina je dobrim dijelom islamizirana, a u nju se vratio i značajan broj Židova, posebno nakon 1500. god. Tako je 1880. u Palestini živjelo oko 24.000 Jevreja. Muslimani su, prema priznanju samih zapadnih historičara, omogućavali i njima i kršćanima da žive u svojoj vjeri. To će oni muslimanima u 20. vijeku vratiti na najsvirepiji način. Krajem 19. vijeka počinje novi talas šikaniranja Jevreja u Evropi, što dovodi do masovnih seoba Jevreja i osnivanja pokreta cionista (po brdu Zion nedaleko od Jerusalema) 1897. god. u Bazelu, koji je težio osnivanju jevrejske države u početku bilo gdje, a onda isključivo u Palestini. Godine 1914. Palestina je imala ukupno 700.000 stanovnika, od toga je 615.000 bilo Arapa, a 85.000 Jevreja. Površina Palestine iznosi 27.000 km2,, četiri je miliona Palestinaca, od čega su 2,5 miliona izbjeglice. Ostatak uglavnom živi u Gazi i na Zapadnoj obali rijeke Jordan. Tek 14% stanovništva Izraela čine Arapi muslimani i 3% Arapi nemuslimani. Stanovništvo Gaze i Zapadne obale je većinom arapsko-muslimansko. Palestinu su osvajali razni osvajači i okupatori. Najvažniji od njih su Perzijanci i Rimljani, ali uprkos tome Palestina je čuvala svoj arapski identitet, koji je topio sve ostale kulture. Kršćani su okupirali Al-Quds (Jerusalem) 1099. godine i krenuli u okupaciju cijele Palestine, ali muslimani su se borili protiv njih pod vođstvom Nuruddin Zinkija i Salahuddin Al-Ajjubija, koji je uspio vratiti i osloboditi Al-Quds (Jerusalem) od kršćana 1187. godine u bici Hittin; muslimani Memalici su uspjeli potpuno osloboditi Palestinu od kršćana 1291. godine i pobijediti Tatare prilikom bitke Ajn?alut 1259. godine. Britanska okupacija je trajala od 1917. do 1948. godine, a projekat doseljavanja Jevreja u Palestinu bio je realizovan i potpomognut od strane SAD da bi se stvorila Izraelska država na palestinskom tlu. Palestinski narod se borio protiv toga raznim revolucijama – revolucija Al-Burak 1929. godine, revolucija Al-Kassam 1935. godine, velika revolucija od 1936. do 1939. godine itd. Odmah nakon povlačenja Engleza iz Palestine cionisti su proglasili formiranje njihove države (tzv. Izrael) 14. maja 1948. godine, i to u dijelovima Palestine pod njihovom ukupacijom. U?estvovali su sa Francuskom i Engleskom u napadu na Misr (Egipat) 1956. godine, a 1967. okupirali su čitavu Palestinu pored Sinaja i Golanske visoravni, pa i južni dio Libana 1982. godine. Ali palestinski narod je nastavio sa borbom i 1964. godine formirala se Palestinska Oslobodilačka Organizacija (PLO), a 1965. godine i pokret Fatah, koji je uzeo na sebe dužnost osloba?anja ?itave teritorije Palestine. 08. decembra 1987. godine u Palestini je počela Intifada (ustanak) protiv cionističkog okupatora. Islamski Odbrambeni Pokret (HAMAS) i pokret Al-Džihadu-l-islami učvršćivali su islamski identitet Palestine i pozivali na oslobađanje čitave Palestine u isto vrijeme kada je Palestinska Oslobodila?ka Organizacija (PLO) pod vo?stvom Jasera Arafata zapo?ela politiku mirnih pregovora.

Zehra A. Ćesir
 

DAN KUDSA
Na međunarodnom planu postoje različcita, a ponekad i potpuno oprečna mišljenja o korijenima bliskoistočne krize. Mnogi istraživačci, historičari i eksperti političkih nauka smatraju da osnovni razlozi ove krize, u ovom stoljećcu, leže u lošoj procjeni arapskih lidera i kraljeva, njihovoj slabosti i nemarnosi, te njihovim površnim pogledima i njhovom obuzetošću vlašću. Pomenuti istraživači smatraju da arapski lideri nisu pravilno shvatili političke prilike različitih historijskih etapa, nisu bili neovisni u donosenju odluka, nisu bili dorasli postojećim prilikama i sve je to, po njihovim misljenjima, razlog sto su arapski lideri slijedili put koji “priprema teren” neprijatelju i agresoru. Prema ovom mišljenju, nastanak izraelske tvorevine u srcu islamskog svijeta nužno je doveo do pojave bliskoistočne krize. Njeno trajanje se pripisuje podršci nekih velikih sila cionsitičkom pokretu, a prije svega Amerike i Britanije, te postojećim strateskim odnosima između ove dvije strane. Ipak, uprkos svemu tome, stavovi pomenutih arapskih lidera, njihova iskrivljena mišljenja i neozbiljna uloga imali su utjecaja na nelegalnu uspostavu, a zatim i opstanak cionističke tvorevine, pa čak i na svu brutalnsot koju su pokazali cionisti prilikom izvršavanja strategije uspostavljanja “Velikog Izraela” u području od Nila do rijeke Eufrata. 1917.g. obznanjeno je “Belvorovo obećanje”, a Britanija je dala svoju saglasnost za “osnivanje nacionalne države Jevreja u Palestini”. Ovo je izazvalo veliki i širok val osude među arapsko-islamskim svijetom, ali mnogi arapski lideri nisu poduzeli nikakve odlučne mjere da bi se suprotstavili pomenutim stvarima. Nije nepoznato da su   eš-Šerif Husejn i njegova porodica imalo oklije vali u pružanju bilo kakvi usluga na planu ispunjavanja ciljeva britanskog kolonizatora i njegovih planova nakon Prvog svjetskog rata i propasti Osmanske imperije. Fejsal, sin eš-Šerifa Husejna, odigrao je čak i glavnu ulogu kao zapovjednik arapske jedinice u britanskoj okupaciji Kudsa, a pod vođstvom cionističkog generala Alnebija. Isti Fejsal, kao predstavnik Arapa Sirije, Palestine i Hidžaza, učestvovao je u radu “mirovnog” kongresa u Parizu 1919.g.. U finalnom dokumentu tog kongresa nalazili su se i sljedeći stavci: Četvrti stavak je glasio: “Bit će poduzete sve mjere na najširem planu pospješivnja preseljenja jevreja u Palestinu i njihovo naseljavanje u tom podrucčju, tako sto će se uspostaviti posebna naselja i pripremiti obradiva zemlja sto je prije moguće.” U sedmom stavku stoji: “Cionistički pokret predlaze slanje komisije eksperata radi istraživanja ekonomskih mogučnosti u Palestini i pripreme    izvještaje o najpogodnijim metodama i sredstvima za  njihovo unapređenje. …” Nema sumnje da Fejsalova biografija i njegove aktivnosti ne trebaju nikakvo istraživanje, ali razmišljanje o njima, ipak nam daje neku korist, s obzirom da su njegova obećanja, planovi i sporazumi koje je potpisao u svojstvu lidera i zastupnika Arapa i arapski zemalja ostavile trag i odigrale značajnu ulogu u planiranju buduće političke karte Bliskog istoka. Sta više, on se nije ograničio na samo gore navedene aktvinosti, nego se nije libio ugušiti svaki pokušaj protivljenja cionističkom pokretu od strane muslimanskih naroda koji su bili ustali braniti svoju imovinu, čast, dostojanstvo i islamsku zemlju. Sve ovo je samo jedan mali dio velike i dobro očuvane političke dokumentacije cionističkog pokreta, Britanije i drugih svjetskih i arapskih sila. Sve to govori o metodama i stavovima nekih arapskih lidera naspram palestinskog problema i rak rane zvane “cionizam”. Bilo bi interesantno prostudirati činjenicu da cionisti, koji su radili cijelo stoljeće na ostvarivanju svojih ciljeva, nisu držali ni više od pet posto palestinske zemlje kada je uspostavaljena država “Izrael”. Razlog tome je bio žilav i jak otpor palestinskih muslimana i njihova velika čvrstina. I pored toga, ova tek osnovana cionistička tvorevina dobila je službeno priznanje od strane Sjedinjenih Američkih Država, zatim od Sovjetskog Saveza, Britanije, i konačno od Organizacije ujedinjenih naroda. Cionisti se koriste prvim “arapsko-izraelskim” sukobom u 1948.g. da bi okupirali više od 78% palestinske zemlje. Tom prilikom su počinili velika zvjerstva nad civilnim stanovništvom, protjerujući više od miliona Palestinaca iz njihovih gradova, sela i domova, a njihovu imovinu opljačkali i međusobno podijelili. Nedostatak istinskih motiva kod arapskih lidera za otpor cionističkom agresoru s jedne, i velika materijalna i politička  podrska cionističkom okupatoru od strane svjetskih sila, a posebno Amerike, s druge strane, dovele su do toga da se arapske vlade priklone i prihvate prekid vatre umjesto nastavka džihada radi oslobođenja okupirane palestinske zemlje i zaustavljanja i kažnjavanja agresora. Egipat je potpisao sporazum o prekidu vatre u februaru 1949. g., Liban i Jordan u martu i aprili 1950.g., a Sirija u julu iste godine. Tako su o  ve zemlje objavile završetak rata i praktično priznale postojanje cionističke tvorevine. U 1973. godini Envar Sadat kao predsjednik najveće arapsko-islamske držzave, a uz posredstvo Kisindžera, posjetio je okupiranu Palestinu i rukovao se sa liderima cionističkog agresora. U govoru pred izraelskim parlamentom rekao je: “Izrael je stvarnost koju je priznao cijeli svijet. …Tačno je da su arapske zemlje u prošlosti odbijale da priznaju postojanje Izraela, ali mi smo danas ovdje da bismo s vama zajedno živjeli u Regionu.” Arapske zemlje su prekinule diplomatske odnose sa Egiptom zbog bliskosti te zemlje s Izraelom, i sjediđte arapske lige preneseno je iz Kaira u Tunis. Medjutim, veoma brzo su neki arapski političari izjavili da je isključivanje Egipta iz arapske lige bila greška, te je ta zemlja bila uskoro ponovo primljena u tu organizaciju. Danas su, nažalost, svi muslimani svijeta svjedoci kako neki lideri arapsko-muslimanskih zemalja upučuju čestitke liderima Tel Aviva povodom godišnjice osnivanja nelegalne cionističke tvorevine, te kako su njihovi napori doveli dotle da se čak i lideri Palestinske oslobodolačke organizacije (PLO) rukuju s cionistima u prostra onim salama Madrida i Vašingtona i sa njima uzimaju zajedničke “historijske” fotografije za uspomenu. Pored svega ovoga, intelektualci, mislioci i vjerski autoriteti islama od početka okupacije palestinske zemlje i osnivanja “Izraela” ostro su i odlučno kazale da je postojanje ove tvorevine nelegalno i ona se mora otkloniti da bi se mogla osloboditi Palestina. Kao primjer ove struje navest ćemo stavove i ideje imama Homeinija r.a. Od početka njegovog javnog istupanja (oko 1962) pa sve do njegove smrti on je kategorički odbijao legalitet stvaranja Izraela i potpuno mu negirao bilo kakvo pravo na postojanje. Osuđivao je njegovo priznanje od strane arapskih lidera i tvrdio da je po stojanje ove rak rane uzrok fesada i zla u islamskom svijetu. U jednom od svojih govora rekao je: “Odlučnoscu islamskih zemalja i muslimanskih naroda moraju se definitivno  isčupati korijeni ovog zla koji su zasađeni uz pomoć velikih sila u srcu islamskog svijeta. Oni  svakim danom sve više ugrožavaju cijeli islamski svijet.” Kao savjet liderima PLO-a rekao je: “Savjetujem palestinske lidere da se okane posjeta i seljakanja. Neka pripreme svoj narod, naoružaju ga pouzdanjem u Allaha i pripreme mu oružje u borbi protiv Izraela sve do smrti. Njihove posjete (Vašingtonu i drugim zemljama zapada) samo uzrokuju gubitak povjerenja u vas i pokopavaju nade hrabrog naroda.” Prve godine pobjede Islamske revolucije u Iranu, imam Homeini r.a. je odredio da posljednji petak svakog mjeseca ramazana bude Dan Kudsa. U jednom svom govoru je rekao: “Daj Bože da dođe taj dan kada ćemo otići i obaviti namaz u Kudsu. Nadam se da će muslimani uvažavati kao Dan Kudsa posljednji petak u mubarek mjesecu (ramazanu), i dići svoj glas u džamijama, protestvovati i učestvovati u demonstracijama. Kad bi milijarda duša digla svoj glas, Izrael bi se prepao tog glasa. Kad bi svi muslimani koliko ih danas ima u svijetu (oko milijardu) na Dan Kudsa izašli na ulice i uzviknuli “smrt Izraelu”, pa samo ovaj jedan povik mogao bi im biti zaista i posljednji. Dakle, muslimana ima oko milijardu, i imaju sve te silne resurse koji su potrebni, mnogim vladama. Ipak, potaknuti su na razdor, na međusobne sukobe, ne daju im riječ progovoriti i njihova se bogatstva eksploatisu. Bilo bi dobro kada bi se muslimanski narodi ugledali na svoj bratski narod u Iranu … Ako muslimani shvate da smo Allahovi i da za Njega živimo, nista im viđe neće moći naškoditi. Izrael tada neće više moći ni koraka naprijed. Moramo se uozbiljiti kako bi protjerali Izrael i sa arapskih teritorija. Nije dovoljno reći da njihov glavni grad ne smije biti Bejtul mukades (Jerusalem). Ne smijemo nasjesti na trikove Amerike i svih onih međunarodnih skupova. Svako od nas mora ustati. Muslimani moraju ustati naspram njih. Neka muslimani ne čekaj u da njihove vlade neđto poduzmu. Vlade neće ništa poduzeti. Sami morate djelovati. Ne povodite se za mislima kao sto je “mi ćemo se prikloniti ovima pa će nas oni braniti od ostalih”. Svi su oni isti. Svi su oni vukovi koji vas hoće pojesti. Čuvajte se. Mislite na Boga. Pazite na islam. Ustanite Boga radi i islama radi. Krenite naprijed za Boga, za islam, i, ako Bog da, pobijedit ćete."
www.big-imamali.ch

SVJETSKI DAN KUDSA
Svjetski dan Kudsa nosi dvije značajne političke i humane poruke. Na političkom planu, učešće miliona muslimana na ovim demonstracijama, unatoč velikim restrikcijama u njihovim državama, pokazuje zainteresovanost muslimana svijeta za pitanje i probleme potlačenog palestinskog naroda. Palestina je zemlja koja je više od pola vijeka okupirana od strane cionističkog režima, dok je veliki broj Palestinaca protjeran u izbjeglištvo. Međutim osnovna poruka ovog svjetskog dana jeste usmjeravanje pažnje svjetske javnosti na otvoreno kršenje ljudskih prava i terorističke akcije protiv Palestinaca.  Palestinski narod se nalazi pod stalnom torturom i uzurpacijom, u vrijeme kada međunarodne povelje UN-a pozivaju na poštivanje ljuskih prava, uzdržavanje od ratova, protjerivanja i okupacija.Nažalost, palestinski narod je više od pola vijeka podvrgnut svim vrstama nasilja. Svjetski dan Kudsa pruža priliku da iskažemo svoje neslaganje sa cionističkom agresijom i da pokažemo spremnost i podršku palestinskom narodu. Svjetski dan Kudsa ima važnost ne samo kao podrška palestinskom narodu već i kao znak budnosti i svjesnosti muslimana svijeta spram cionističkih zavjera. Ono što se danas dešava u Palestini i Iraku, pokazuje namjeru svjetskog cionizma da ovlada ovim prostorima. Svjetski dan Kudsa predočava istine da je sudbina Palestine i Kudsa najvažnije muslimansko pitanje u svijetu. Drugo, svjetska zajednica i muslimani svijeta traže da se Palestincima vrate oduzeta prava i da se Izrael privoli na prihvatanje rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a. Danas se postavlja pitanje, kako je moguće da svjetske sile u Iraku, koji je tako blizu Palestine, navodno žele uspostaviti demokratiju i sigurnost, dok u Palestini više od pola stoljeća traju okupacija i progon ljudi? S američke tačke gledišta, palestinska oslobodilačka borba tumači se kao terorizam, a agresija Izraela i genocid nad palestinskim narodom smatra se samoodbranom. Ova dvojna politika potiče od jednostranosti i lažnih američkih demokratskih i humanih parola. Stoga je Amerika, više od svih, zbog svoje nesebične i otvorene podrške cionističkom režimu, kriva za patnju palestinskog naroda i zbog izraelskog gaženja rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a.